Select Page

Novi hladni rat je davno počeo, vodi se drukčijim metodama

Novi hladni rat je davno počeo, vodi se drukčijim metodama

Dok se većina svjetskih medija posljednjih tjedana pita je li na pomolu novi hladni rat između Zapada i Rusije, a čelnici obiju strana uporno pokušavaju takve konstatacije demantirati, činjenice pokazuju da je hladni rat već davno započeo samo se u praksi provodi malo drukčijim metodama nego što je bio slučaj u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Ostavimo li sa strane intervencije Sjedinjenih Američkih Država u Iraku i Afganistanu, kao i uključenost njezinih tajnih službi u podizanju pobuna na Bliskom istoku koje su kasnije nazvane Arapskim proljećem, konkretne hladnoratovske poteze svakako možemo pronaći u organizaciji rušenja Janukovičeva režima u Ukrajini i događanja na trgu Majdan koji su tome prethodili.

S druge strane, Rusija, koja pod Putinovim vodstvom već godinama čeka priliku i povod za vraćanje na svjetsku scenu i ponovno preuzimanje statusa supersile, jedva je dočekala takav rasplet događaja i uzvratila majdanskoj pobuni jednakim scenarijem na istoku Ukrajine u kojem je većina proruskog stanovništva.

Vraćanje majci Rusiji

Pritom je Putin otišao i korak dalje i izveo invaziju, a potom i aneksiju Krima pripojivši ga Rusiji. Došlo je na taj način do prvog nasilnog mijenjanja vanjskih granica neke države u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a rizik od mogućeg protuudara Zapada koji je Moskva preuzela pokazao se opravdanim jer kao i u većini slučajeva dosad SAD, NATO i EU nisu poduzeli ništa osim gospodarskih sankcija prema Rusiji čija je učinkovitost u najmanju ruku upitna.

Ukrajinu tako možemo nazvati prvom konkretnom hladnoratovskom epizodom u kojoj je, koliko god Zapad to htio umanjiti, Putin odnio prvu pobjedu i pokazao da na Rusiju treba ponovo ozbiljno računati. Druga konkretna hladnoratovska epizoda, s obzirom na to da se ne radi o izravnom sukobu Rusije i NATO-a već svaka strana potpomaže zaraćene strane na terenu, događa se u Siriji, gdje se Moskva ponovo pokazala konkretnijom u djelovanju.

Sva ta prepucavanja između Zapada i Rusije vraćaju nas na početak priče i zauzimanje geostrateških pozicija u novom svjetskom poretku gdje se potezanje granica interesa ponovo vraća na dobro poznate linije iz vremena SSSR-a i Varšavskog pakta. Naravno osnovna razlika između tadašnjeg i današnjeg stava Moskve prije svega je u društveno-političkom kontekstu, jer socijalizam i komunizam koji su tada pokušavali širiti i nametnuti danas je davno zaboravljena priča, a rusko gospodarstvo potpuno je ustrojeno na tržišnim temeljima. Ipak, san o vraćanju bivših sovjetskih republika pod utjecaj i okrilje majke Rusije prisutniji je izgleda nego ikad. Takva nastojanja treba prije svega gledati kroz energetsko-ekonomski potencijal tih država, baš kao što je slučaj i u već spomenutoj Siriji u kojoj se osim Tartusa i Latakije, stalnih ruskih baza na Bliskom istoku, nalaze i ogromne energetske zalihe koje Moskva želi kontrolirati. Ne treba, naravno, zaboraviti i da prisutnost u Siriji omogućava Rusima da budu potpuno blizu svog starog suparnika Turske. No vratimo se na baltičko područje, koje se jačanjem Rusije i intervencijom u Ukrajini osjetilo najugroženijim. To su prije svega Letonija, Litva, Estonija i Poljska.

Upravo te četiri države označene su kao područja u koja će NATO početkom iduće godine poslati čak četiri tisuće vojnika, po tisuću u svaku od spomenutih zemalja. Osim ljudstva najavljeno je i slanje raketnih sustava i druge tehnike kao odgovor na 330.000 vojnika koliko se procjenjuje da ih Rusija ima u tom pograničnom području.

Posljednjih se dana spominju i nuklearne glave i njihova moguća uporaba pa su stanovnicima baltičkih republika podijeljene brošure što činiti u slučaju nuklearnog napada, a isto je to kao mjeru opreza napravila Rusija u ruskim gradovima. Ipak, analitčari s obje strane naglašavaju kako je spominjanje atomskg oružja s obje strane samo stvar psihološkog pritiska i kako nitko nije toliko lud da ga zaista i upotrijebi.

Ne žele ponavljanje Ukrajine

Prije nekoliko dana Vladimir Putin izjavio je da Rusija nema nikakvih pretenzija prema tuđem teritoriju te kako u Zapadu vidi partnera s kojim želi dogovorom rješavati svjetske probleme.

– Navodi da Rusija ima pretenzije prema nekoj europskoj zemlji su smiješni – kazao je Putin. S druge strane kao protuargument uvijek u prvi plan dolaze Ukrajina i Krim, no i NATO unatoč gomilanju snaga na ruskim granicama naglašava želju za mirno rješavanje krize.

– Težimo konstruktivnom odnosu i jačoj suradnji s Rusijom, ali na temelju svega što se dogodilo pozicioniranje naših snaga u Poljskoj, Letoniji, Litvi i Estoniji treba gledati kroz prizmu odvraćanja – objasnio je potkraj prošlog tjedna glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. Dodao je i da Rusiju ne vidi kao prijetnju, a četiri nova bataljuna NATO-a u tom području razmještaju se kako bi spriječili a ne izazvali sukobe.

Hrvatska važna NATO-u, Srbija glavni saveznik Rusije

Osim zveckanja oružjem na vlastitim granicama, Rusija svoj utjecaj u svijetu pokušava što više proširiti na područja koja su u samoj blizini EU i NATO-a. Stoga ne treba čuditi sve učestalija prisutnost ruske vojske u susjednoj Srbiji koja je tradicionalni saveznik Moskve. Unatoč deklarativnoj prozapadnoj orijentaciji srbijanskog vodstva i nedavnoj špijunskoj aferi s ruskim diplomatskim osobljem, Beograd je najčvšći ruski partner u regiji. S druge strane, Hrvatska je kao članica NATO-a i EU izuzetno važna zapadnim saveznicima, prije svega SAD-u, pa upravo kroz prizmu tih odnosa treba gledati i vojnu pomoć koju u posljednje vrijeme dobivamo.

vecernji.ba

OGLASI

Loading