Prije 200 godina, na današnji dan rođen fra Grgo Martić!!!

O fra Grgi Martiću napisano je na tisuće redaka, mnoge ulice, škole i zaklade nose njegovo ime, prodornim pogledom prati nas sa spomenika u Posušju i Zagrebu… Međutim, danas ćemo se, na njegov 200. rođendan, osvrnuti tek na crtice iz njegova bogatog životnog, svećeničkog, prosvjetnog, spisateljskog i diplomatskog puta.

Rođen je u posuškoj Rastovači 24. siječnja 1822., a umro u Kreševu 30. kolovoza 1905. godine. Grgo, krsnoga imena Mate, rano je ostao bez oca, a prvu naobrazbu, onu iz narodnih pjesmarica, dobio je od majke, te od strica Rade, guslara koji se mogao podičiti za to vrijeme neobičnom vještinom – bio je pismen, i koji je u svom nećaku prepoznao nešto posebno i veliko te mudro zaključio kako mu treba školovanje. Zato ga je odveo u samostan u Kreševu gdje je završio osnovnu školu te stupio u franjevački red, a na Božić 1844. godine rekao mladu misu.

Gimnaziju je završio u Požegi, a studij teologije u Zagrebu i Stolnom Gradu u Mađarskoj. Govorio je šest jezika, surađivao s hrvatskim preporodnim perjanicama i od njih učio (u tom duhu je i pisao, ali zbog straha od progona koristio se pseudonimima od kojih su najpoznatiji Ljubomir Martić Hercegovac i Radovan), a nakon što je imenovan župnikom u Sarajevu, prihvatio se još jednog zadatka – postao je zastupnik franjevačke provincije za veze s turskom vlašću i drugim konzularnim predstavništvima u Sarajevu.

Fra Grgo bavio se pitanjima školstva, predavao je u franjevačkoj školi u Kreševu, a pisao je i udžbenike. Nastavničkim radom bavio se gotovo pet desetljeća, ali se nije mogao pomiriti s nedostatkom udžbenika pa je tako 1871. objavljen njegov Početni zemljopis za katoličke učione u Bosni. Prije toga, 1858., pripremio je Dikcionar tursko-srpsko-hrvatski, koji nije objavljen jer u to vrijeme u Bosni nije bilo tiskara, a materijal koji je poslao u Beograd na tiskanje, nestao je. Bavio se i prikupljanjem narodnih umotvorina – zajedno s fra Ivanom Franjom Jukićem prikupio je i pripremio zbirku Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, koja je objavljena u Osijeku 1858. godine. Također, njegovim je zalaganjem 1856. osnovana prva tiskara u Sarajevu.

Njegovo djelovanje u preporodnom i opasnom 19. stoljeću zadužilo je ne samo Hrvate u BiH nego i sav napaćeni puk toga doba, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Bio je vješt govornik, bistar, bridak, što mu je pomoglo u stvaranju vrlo vrijednih političkih veza, a njegovo djelovanje u Agenciji bosanskih franjevaca u Sarajevu i zaštita koju je tako ishodio za Katoličku crkvu, nemjerljive su vrijednosti. Njegova riječ imala je težinu pa je tako urgirao i pomagao u mnogim sporovima, čak i onima koji su se odnosili na najniži puk. Fra Grgo je prisno surađivao s hrvatskim preporodnim intelektualcima (poznata je njegova izreka: „Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske“), ali bio je i uvjereni pobornik panslavenskih ideja čvrsto vjerujući kako bi ujedinjenje sa Srbima obama narodima donijelo stoljećima željenu slobodu. Kasnije je, doduše, u potpunosti napustio tu ideju prozrevši velikosrpske apetite i ponadavši se kako će austro-ugarska aneksija BiH pomoći pripojenju bosanskohercegovačkog katoličkog življa hrvatskoj matici. Novom se vladaru ushićeno stavio na raspolaganje u nadi konačnog teritorijalnog povratka Hrvata iz BiH matičnoj zemlji.

Međutim, suprotno fra Grginim očekivanjima, Monarhija nije imala takve namjere. Austrougarska odluka po kojoj BiH ostaje u zatečenim granicama toliko je razočarala fra Grgu da se odrekao svih zaduženja, položaja i veza, te se sklonio u samostan u Kreševu gdje je u miru, bez dodira s političkim previranjima, proveo posljednje desetljeće i pol života.

Činjenica da se preko šezdeset godina bavio književnim radom, ispjevavši preko sto tisuća stihova, dovoljno govori sama po sebi o fra Grginoj veličini. U svojim stihovima progovarao je kao narodni mudrac, zanemarujući neupitan intelekt, a upravo zbog toga je još za života prozvan hrvatskim Homerom. To se posebno odnosi na njegovo životno djelo, ciklus epskih pjesama Osvetnici. Kao svećenik progovorio je u ciklusu pjesama Posvetnici, povezavši svoj život sa životima svojih uzora, sv. Franje Asiškog i sv. Antuna Padovanskog, a njegovi putopisi spominju se kao vrlo vrijedne kronike 19. stoljeća. Epopeja Boj na Kosovu i sklonost prikupljanju narodne poezije daju novu dimenziju u razumijevanju fra Grge kao narodnog čovjeka koji s dubokim poštovanjem njeguje i razumije ono što je narodu bitno. Mnogi književni teoretičari ističu iznimnu vrijednost fra Grginih memoara Zapamćenja koja daju vrlo jasnu, ponekad i dramatičnu, sliku onodobnog političkog i kulturnog života u BiH, a možda je, u konačnici, najpoznatija i najpopularnija njegova tužaljka Plač od Bosne, kontemplacija očajnika koji ne vidi kraja svojim mukama. Reklo bi se da su ovi stihovi značenjski, nažalost, aktualni i danas.

PLAČ OD BOSNE (ulomak)

Sunce žarko, sakrij se pod oblake!

Sinje more, razdri brijege jake!

Sorite se visoke planine!

Procvilite, prebijele stine!

Zapišite, sivi sokolovi!

Pocrnite, bijeli labudovi!

Od jauka bijednih tavničara

Ggdnih rana, krvavih handžara.

Evo ima trista godinica,

Kako kod nas kuka kukavica,

Krv nedužnu otkako lijemo,

I za ime Krista vojujemo,

Drobna čeda maču podnosimo,

Sijede djede na kolju gledimo,

Otce naše groznih u okova,

A matere pod nogam hatova,

S vrućim znojem oremo, žanjemo,

A hlebcu se najest ne možemo.

(pjesma je 1842. objavljena u Kolu)